Ovog korizmenog petka eto jedan prigodan korizmeno, posni
pa čak i recesijski recept koji uopće nije ni korizmeni, ni posni, ni
recesijski J
već samo zvuči bogički u nazivu, uz narodnu anegdotu, a sve skupa podrijetlom
iz dalekog nam i zasigurno ovih dana toplijeg Portugala.
Riječ je o jednom posebnom receptu za kojeg sam čuo prije
par godina od svoje Zvončice, a tada sam se dao u potragu za originalnim
receptom. Radi se o receptu za juhu spravljenu od kamena ili ti kraće juhu od
kamena (Sopa de Pedra) u
nekim kulturama još poznatu i kao juha od čavla (Skandinavija) ili sjekire
(Istočna Europa). Na prvi spomen ove juhe sam si i ja pomislio, koji vrag,
kakav kamen, koja bedarija itd., no u stvari je to ispala jedna prilično zgodna
anegdotica s još boljom poukom.
Priča započinje ovako: "Cierto día, llegó a un
pueblo un hombre y pidió por las casas para comer, pero la gente le decía que
no tenían nada para darle. Al ver que no conseguía su objetivo, cambió de
estrategia."
Daklem u slobodnom prijevodu, jednog lijepog toplog i sunčanog dana, u neko
selo (točnije Almeirim) stigao je čovjek koji je idući od vrata do vrata žicao
nešto jelo, no seljani su ga redom odbili uz izgovor da mu nemaju što dati.
Shvativši da neće postići zacrtan cilj, odlučio je promijeniti strategiju…
I tu u stvari čitava priča započinje, jednom briljantnom idejom koja će
dokazati da su seljani punog , ajde dobro polupunog trbuha bili daleko
kratkovidniji od domišljatog i učenog siromaha praznog.
Osim u Portugalu postoji nekoliko sličnih inačica diljem nam
lijepe naše Europe. U Mađarskoj i Francuskoj siromašan čovjek je zapravo vojnik
na povratku iz napoleonskih ratova, u Skandinaviji je tipično lutalica, dok originalna
i najpoznatija portugalska verzija govori o franjevcu fratru na hodočašću.
Stigavši tako naš za ove prigode prozvani fratar Franjo u
Almeirim, 80-tak km od Lisabona na obali rijeke Tejo, odlučio je pokucati na
par vrata i potražiti nešto za jelo. Nakon što ga je pola malog i samog po sebi
izgladnjelog sela odbilo, ne gubeći vrijeme Franjo izvadi iz skuta mali bijeli
obli kamenčić dobro promisli, nasmije se smislivši novu strategiju i krene put
druge kuće. Nakon nove odbijenice ispruži dlan i zavapi: "Mislim da ću
onda skuhati juhu od kamena", a seljaka zamoli da mu barem posudi lonac s
vodom i mjesto uz vatru. Sav u čudu seljan mu dade traženo i s krajnje
znatiželjni m izrazom lica sjedne pored Franje u iščekivanju krajnjeg
rezultata. Nakon što je voda uzavrijela, Franjo reče: "Pa bila bi boljeg
okusa kad bi bila malo masnija", seljan mu na to dade malo masti. Kuša
Franjo opet ovaj puta uz komentar: "Hum, trebala bi malo soli",
znatiželjan seljan u iščekivanju bez razmišljanja dade Franji malo soli. Kako
mu je seljan dao soli tako je Franjo odmah dodao: "Zamisli samo kako bi
bila ukusna kad bi dodali malo graha". Do sada se znatiželjnom društvu uz
vatru pridružila i gđa seljan, također znatiželjna doda grah bez zadrške. Kada je grah bio kuhan, reče Franjo:
"Malo zelja bi sada stvarno napravilo čudo." Kroz neko vrijeme, kada
su seljan i gospođa seljan već oko vatre cupkali nervozni od iščekivanja ,
promrmlja: "Možda da dodamo malo te tvoje dimljene kobase", uz
negodovanje seljan mu donese kobasu, a Franjo ga blagoslovi za svu njegovu
dobrotu (see the pattern here!?). Ubrzo zatraži i malo svinjetine, seljan
prigovori, ali su ga ugodne arome koje su se sada širile iz lonca omamile i
donese zatraženo meso (i upropasti naš korizmeni ručak J). Kada juha bi zgotovljena
fratar Franjo izvadi komad kruha i žlicu iz skuta, skine lonac sa vatre, nagne
se nad njega i počne jesti polako i s užitkom. Seljan i gđa seljan gledali su
ga u čudu kako je smlatio čitav lonac, a tek tada gđa seljan ga upita: "A
što je s kamenom, njega nećeš pojesti? ", na što Franjo odgovori:
"Kamen ću sada oprati i ostaviti ga za sljedeći puta J"
Restorani u okolici Almeirima i danas navodno poslužuju juhu
od kamena kao lokalni specijalitet, trudeći se biti što originalniji u receptu.
Ostaje za provjeriti na nekom od mojim budućih skitnja. Do tada možemo doma
isprobati skuhati juhu od kamena prema dobivenom tajnom receptu. Juha dakle
prema gore viđenom nije ni posna ni recesijska već je divno mesna i raznolika
te bogata aromom.
Prema originalnom tajnom receptu za juhu za 8 osoba će nam
trebati (kažem nam jer i ja ću je sada isprobati prvi puta): 400 g kuhanog
crvenog graha s litrom tekućine od kuhanja, jedno svinjsko uho, jedna domaća
dimljena kobasa, jedna domaća dimljena krvavica, ako išta slično kod nas uopće postoji, ako ne put pod noge u Bonkulovića i tražit portugalsku kobasu pod nazivom
Morcela, 150 g masnijeg špeka, 750 g na kockice nasjeckanog krumpira, pola ručno natrgane glavice zelja, 2
isjeckana luka, 2 isjeckana češnja češnjaka, 1 list lovora, stručak korijandera,
sol i papar. Postupak je slijedeći: skuhani grah staviti dalje kuhati u
litru vode zajedno s nasjeckanim uhom svinje, kobasama, slaninom, lukom,
češnjakom i listom lovora te začiniti solju i paprom. Tokom kuhanja dodavati
konstantno vodu, a juha mora čitavo vrijeme kipjeti. Kada je meso gotovo
kuhano, za što će biti potrebno četrdesetak minuta dodati na kockice narezan
krumpir, natrgano zelje i isjeckani korijander. Skuhati krumpir i sve maknuti s vatre. Juha se
poslužuje tako da se svo meso iz juhe prethodno nasjecka i stavi zajedno s
kamenom u zdjelu za posluživanje, a na sve se doda ostatak juhe.
DOBAR TEK i očekujem feedback…
Nema komentara:
Objavi komentar