Mala radionica pice...

Kad mi netko od prijatelja kaže da bi htio da mu spravim picu/pizzu, u najmanju ruku mi se dignu dlake na šiji… Pobogu, nije stvar da je to manje rafinirano ili profinjeno jelo, nego što ne bi htio/htjela neku klopicu s malo manje zajebancije i tak…. U stvarnosti to izgleda ovako, s poštenom picom  itekako ima zajebancija, barem kad je ja spremam. Ana, naša domaćica ove radionice na svojoj je koži otkrila zašto :) Ovom smo radionicom između ostalog razdjevičili njezinu novu kuhinju. Kuhinja je naravno predivna, a za inovativan dizajn je odgovoran yours truely, namely moi. Eto sad znate da dizajniram i kuhinje prema želji, da sam jeftin i da za to najčešće dobijem večeru koju moram sam skuhat te da sam pri svemu tome vraški dobar :)

 

Prvo nešto malo o povijesti ovog zanimljivog jela koje danas zovemo pica ili ti pizza. Prema pričama koje sam negdje pobrao putem,  navodno je prva pizza ispečena još u starom Rimu, a zapravo se radilo o sirotinjskom jelu. Neki rimski bogec ili polubogec  je nemajući ništa drugo za jelo na tijesto spravljeno od brašna i vode, stavio rajčicu, maslinovo ulje, češnjak i nešto poljskih začina (bosiljak), zapekao je u krušnoj peći i tako stvorio prvu pizzu. To je sve pizdarija koju prodajem za stolom dok degustiramo spravljeno, naravno blefiram i pričam bajke jer nije sve baš tako.  Nije tako kad se u jednadžbu stavi činjenica da je rajčica na prostor Europe stigla tek nakon otkrića Amerike, a i dugo nakon toga je na nju gledano s nepouzdanjem jer se smatrala otrovnom.  Tako da je moja ranije iznesena priča potpuni science fiction. Vjerojatnije je da se slična delikatesa spremala još od kamenog doba, a slične inačice poznate u u mnogim civilizacijama, stvarno je to bio spljošteni kruh u obliku diska. U Etruriji se zvala focaccia, u Iberiji coca, u Grčkoj placous, u Turskoj pita, na Balkanu lepinja, a u Italiji (Emiglia-Romagna) piadina. Na sličnu ideju su došli i germanski narodi nazvavši svoj specijalitet zwiebelkuchen te Francuzi koji su smislili quiche, no originalna ideja iz koje se kasnije razvija moderna pizza dolazi naravno iz Italije, danas poznate kao svjetska prijestolnica pizze. U Napulju se u XVI. stoljeću izričito spominje ime pizza, ali i dalje je to bilo ime za kruh u obliku plosnatog diska. Kruh je bio jelo sirotinje i prodava se na ulici, nije mu bilo mjesto u kuhinji. Nakon otkrića Amerike i nakon što se narod Europe oslobodio predrasuda u XIX. stoljeću na pizzu se počelo dodavati ulje, rajčice ili riba. Alexandre Dumas u svom Le Corricolu u XIX. stoljeću piše o različitim oblicima topinga za pizzu, a 1889. u čast Margherite od Savoye, napuljski picamejker Raffaele Esposito stvara pizzu margeritu. Originalni recept spravlja se od rajčica, mozzarelle i bosiljka, a predstavlja boje talijanske zastave. Upravo tu pizzu i pizzu marinaru, pizza puristi smatraju dvjema originalnim receptima. Dok je pizza margerita bila spravljena u čast jedne regentkinje, pizzu marinaru su spravljale žene ribara u čast svojih radišnih muževa. Posluživale su im ju pri povratku s mora, a originalni recept sadrži: rajčice, ekstra djevičansko maslinovo ulje, češnjak i origano. U konačnici bi se moglo reći, da je pizza rođena u onom trenutku kada je svoje mjesto na njezinom vrhu pronašla rajčica, upravo u tom sastojku je čitava mudrost i tajna dobre pizze i upravo je tu najzajebaniji dio recepta. Ostali sastojci koje stavljamo na pizzu su prilično nebitni, treba samo imati na umu nekoliko zakona. Zakon prvi – rajčica mora biti svježa i ručno nasjeckana, zakon drugi – sastojci mogu biti raznoliki, ali moraju biti kvalitetni, zakon treći – ne treba pretjerivati sa sastojcima i prenatrpati pizzu, treba pronaći dobru mjeru, zakon četvrti – nabavi sir u listićima, u njemu se krije posebna tajna :)

Radionicu sam podijelio u tri dijela. Prvi dio je izrada tijesta, drugi priprema rajčice, a treći konstrukcija same pizze.

DIO PRVI - SPRAVLJANJE VRAŠKI DOBROG TIJESTA ZA PIZZU

Tijesto za pizzu po mom receptu se spravlja od najjednostavnijih mogućih sastojaka koje možete pronaći u svojoj kuhinji. Za četiri tepsije potrebno je: kilogram bijelog oštrog brašna, dva i pol paketića suhog kvasca (oko 18 g), dvije žice ekstra djevičanskog maslinovog ulja, žlica šećera, žlica soli i pola litre ledene vode. Navedenim redoslijedom staviti sastojke u zdjelu i zamijesiti podatno i meko tijesto. Feeling za dobro tijesto doći će s vremenom, ado tada treba eksperimentirati. Zamiješeno tijesto podijeliti u četiri loptice, zamotati prozirnom folijom i staviti u frižider.

DRUGI DIO - SPRAVLJANJE VRAŠKI DOBRE RAJČICE

Za umak od rajčice treba: kilogram rajčica, sol, papar, češanj češnjaka, origano i ekstra djevičansko maslinovo ulje. E sada dolazi dio gdje se ispusti duša, rajčice prvo treba odkoštiti, odstraniti vodeni dio te nasjeckati na kockice. Zatim začiniti obilnim prstohvatom soli, ne šparati jer se rajčica i sol jako vole. Tako zasoljenu rajčicu malo ostaviti po strani da pusti vodu, a kada pusti, ocijediti. Dodati papar, nasjeckani češnjak, obilato origana i dvije do tri žlice ulja. Time završava drugi korak i tu je početak jedne jako dobre pizze.

DIO TREĆI – KONSTRUKCIJA VRAŠKI DOBRE PIZZE

Ovaj dio je potpuno individualan i ovisi o osobnim preferencama. Tu se ne treba voditi mišlju da je pizza jelo siromaha, jer dobra pizza zahtjeva i dobre sastojke, posebno je bitno da su odabrani sastojci svježi. Tu bi sada udijelio nekoliko ja se nadam korisnih savjeta. Prvi savjet je nabaviti sir u listićima koji će pizzi dati jednu stvarno posebnu dimenziju. Drugi, pomno planirati slojeve, pri tome voditi računa da sir ne nađe svoje mjesto samo na vrhu, već ako je moguće u nekoliko slojeva. Treći, običan sir zamjeniti mozzarellom i parmigianom reggianom. Četvrti, ako se stavljaju lisnjače poput rukole ili potočnica nikako ih ne bi trebalo peći, već dodati neposredno nakon pečenja, te peti i posljednji, voditi se mišlju da dobra pizza sadrži hrskavo tijesto, odlične rajčice, prefini sir u nekoliko slojeva, sloj mesa, sloj kvalitetnog povrća te neki twist ili ti iznenađenje, to može biti nešto pikantno, nešto okusom drugačije i zanimljivo, nešto hrskavo…

Primjera radi na našoj radionici odabrali smo varijantu miješane pizze koju ovdje namjerno nećemo nazvati capricciosa jer to nije i varijantu slavonske/contadina pizze jer nam je spomenuti  twist bio kulin i domaći špek od crne svinje.

SASTOJCI MIJEŠANA PIZZA

Sastojci su dovoljni za jednu tepsiju pizze: četiri listića sira u listićima (cheddar je dobar izbor), 10 dkg šunke, 20 dkg ribanog sira (gauda, emmentaler…) ili mozzarella, 20 dkg šampinjona očišćenih i izrezanih na listiće, 10 dkg pršuta, 5 dkg rukole, parmigino reggiano u komadu, začin za pizzu (mješavina origana, bosiljka, čilija, sjeckane sušene rajčice, soli, papra i češnjaka u granulama).

SASTOJCI PIZZA CONTADINA

Sastojci su dovoljni za jednu tepsiju pizze: četiri listića sira u listićima (cheddar je dobar izbor), 10 dkg šunke, 20 dkg ribanog sira (gauda, emmentaler…) ili mozzarella, 20 dkg rog paprike izrezane na rezance, 10 dkg kulina, 5 dkg špeka od crne svinje, dvije do tri žlice kiselog vrhnja, začin za pizzu (mješavina origana, bosiljka, čilija, sjeckane sušene rajčice, soli, papra i češnjaka u granulama).

PRIMJER SLAGANJA:

Na razvaljano tijesto položeno na namašćeni papir za pečenje rasporediti četiri do pet žlica pripremljene rajčice. Na rajčice slagati redom, sir u listićima, šunku, trećinu ribanog sira ili mozzarelle, trećinu šampinjona,  pršut, ostatak šampinjona i ostatak sira. Sve posuti pripremljenom mješavinom začina. Iz ovoga se može vidjeti da svaki sloj u stvari svojevrsno sidrimo sirom :). Kada je pizza pečena odmah po vađenju iz pećnice pospemo je friško ribanim parmezanom i rukolom.

Pizza se peče na maksimalnoj temperaturi koju vam pruža pećnica, a ukupno vrijeme pečenja je 10-12-14 minuta, ovisno o stupnju zagrijanosti pećnice. Najčešće će se prva ispeći za 14 minuta, dok će ona zadnja biti gotova već za 10 minuta.

 

DOBAR TEK i svaki feedback je dobrodošao…

Priča o kifli...

Čitava priča započinje prije jedno dvije godine, u autobusu prolazeći kroz Korušku na putu za Bavarsku, no priča nije ni o Koruškoj ni o Bavarskoj. Pošto teta vodička nije imala ništa pametnije za reći o tim krajevima i njihovoj sjajnoj povijesti, započela je priču o Beču jer eto u Austriji smo na putu za Njemačku pa što drugo doli pričati sjajnu povijest glavnoga grada.  Tako ni manje ni više nego započne temu jednom kulinarskom slasticom, bečkim croissantom… My instant thought, WTF…. Beč i croissant, ajme bože nespojive imenice, pa i moja baba zna da su croissanti došli iz manje germaniziranih, a više romaniziranih krajeva, točnije Francuske. No dobro odlučio sam ja tako na stranu staviti predrasude i prepustiti se dobro osmišljenoj, ali uvelike lažiranoj priči kako bi u konačnici mogao donijeti nepristran sud, jer eto svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivnja.

Ovako je to nekako sve bilo predstavljeno. U ljeto 1683. godine grad Beč našao se pod turskom opsadom. Jedna od mnogih ideja kako prodrijeti u grad, bilo je kopanje tunela ispod gradskih zidina. Ne loša ideja, osim što su previdjeli jednu bitnu varijablu. Previdjeli su vrijednog pekara koji je noću u svome podrumu u blizini zidina pekao kruh. Bio je to pekar imenom Peter Wender, čuvši komešanje ponad zidina svoga podruma, podigao je uzbunu i na taj način su nečasne namjere turske vojske otkrivene, a Beč spašen prodora unutar zidina. Kako bi se zahvalili ulozi pekara, a ja ovdje mislim da se radilo o vlastitoj promociji, vlasti Beča dozvolile su mu da napravi slasticu u čast tog svog slavnog pothvata. Dobivši tu čast, s mišlju da bude originalan, a da pri tome i nešto zaradi, g. Peter Weder spravlja slasticu u obliku polumjeseca, koji bi uostalom simbolizirao poražene Turke. Tako je prema teti vodički nastao croissant… Je brus, kak da nije…

Prvo što mi je palo na pamet je i najviše vjerojatno, a to je da tako nije rođen nikakav croissant već dobar stari germanki KIPFL!!! Naravno ne osporavam ovdje mogućnost da se radi o njegovom prethodniku. Legende koje prate gore navedenu priču naravno imaju svoj nastavak. Poglavito o tome  kako je takva slastica uopće došla do Francuske i svi ovdje naravno spominju ženu koja je valjda najviše, najpogrešnije i najnepravednije citirana osoba uz Katarinu Medicci, a to je naravno Marie Antoinette i njezina poznata izjava: "Neka jedu kolače!" No to ovdje nije predmet izučavanja. Ja sam odabrao priču koja je nešto romantičnija od premorenog pekara kojemu se priviđaju bijeli miševi u tri ujutro, a puno je bliža pričama koje kolaju i u našem narodu. To su priče tipa one iz Đurđevca gdje su otjerali tursku najezdu pucavši po njima punjenim pijetlovima, kopunima i ostalim letećim čudima!!!!

 

Pa krenimo onda u priču jednim proustovskim pristupom, jednim olfaktivnim momentom, s tim ciljem umoči jedan croissant  u šalicu primjerice cappuccina, zatvori oči i vidi gdje će te odvesti. Realno je to trokut lisnatog tijesta, čija se osnova spremanja spominje u La Varenneovoj "Le cuisinier français", gdje on spominje stanoviti vol-au-vent (donesen vjetrom, kako bi se naglasila lakoća tijesta). Sastojci se mijenjaju kroz povijest i kroz različite nacionalne kuhinje, ali ono što mene ovdje zanima nadilazi brze i spretne prste koji smataju taj trokut u karakterističan oblik polumjeseca. Godina je ista 1683., mjesto radnje je isto, dakle Beč, ali pristup je drugačiji. Kada si opsjednut neprijateljskim trupama, ne demonima, glavna je fora demoralizirati i uvjeriti napadača da obiluješ hranom i oružjem. Tako su i Bečani odlučili pokazati Turcima da ih ne brine njihova opsada i da se oni zapravo u gradu prežderavaju skupim i luksuznim pecivima napravljenim od putra i brašna (putar je bio velika stvar, to znam još iz pisama svoje bake sestrama u gradu, tamo negdje iz 50-tih prošlog stoljeća, kada ih u svakom obavještava kako im šalje i putra sa sela da ne oskudijevaju). Pecivo koje je punilo bečke želučiće bio je šukundjed croissanta, a zvali su ga kipferl. Kipferl je bio oblikovan poput polumjeseca, kako bi se još usput narugao arapskom vjerskom simbolu. Iako ova priča zatire zasluge vrijednog pekara, smješta kipferl na mjesto koje slavi pobjedu Bečana nad Turcima i u tu čast postaje bečkim nacionalnim pecivom. Kako je točno jedan ili više kipferla ili purana ili picoka otjeralo Turke ne znam, malo vjerojatno, no u bečkom slučaju značajnu ulogu je odigrala i poljska vojska. Kasnije navodno kroz već spomenutu Marie Antoinette, francusku najelegantniju i glamuroznu kraljicu Austrijanku, kipferl putuje na francuski dvor gdje će doživjeti svoju preobrazbu. Baš kao što je sve austrijsko uključujući i njezinog mopsa moralo ostati iza nje ili doživjeti metamorfozu, tako je vjerojatno i kipferl morao postati croissant. Osobe njezinog zvjezdanog statusa u to doba bile su pomno praćene, a doživljaji vezani uz njihov život bilježeni s velikim zanimanjem. Stoga zapravo čudi da o postojanju kipferla nema puno pisanih dokaza, ako se izuzme stavka u bilješkama njezine sluškinje koja spominje: "...kraljica izuzetno voli jesti posebnu vrstu peciva koju je uobičavala jesti za svoga djetinjstva u Beču." Osim toga i prisustva bečkog kuhara na njezinom dvoru ništa drugo ne povezuje kipferl za francuski croissant. On se naprotiv počinje spominjati tek kasnije u XIX. stoljeću, kada August de Zong austrijski oficir donosi umjetnost spravljanja slastica od tijesta iz Beča. Sve se to događa u Boulangerie Viennoise, u Rue de Richelieu na kućnom broju 92 u Parizu. Ovdje je navodno rođen prvi oblik croissanta, iako i dalje tek daleki rođak današnje slastice. Ovaj brak između bečke tradicije spravljanja slastica od tijesta i francuskih sastojaka, postao je omiljen među Francuzima, no morao je pričekati sve do 1891. godine da prvi puta bude spomenut u nekoj francuskoj kuharici, a tek je 1938. godine ušao u bibliju francuske kuhinje,  La Rousse Gastronomique.

Recept za croissant kako se pravio kod gospodina Zonga: blanširaj, oguli i zdrobi 285 g badema, dodaj 285 g šećera u prahu i s bjelanjcima poveži u konzistentnu masu. Radnu površinu pošećeriti šećerom u prahu i razvaljaj tijesto na debljinu od pola centimetra. Izrezati krugom promjera  4 cm,  oblikovati polumjesec te peći u krušnoj peći. Hladne croissante glazirati s glace royale aromatiziranim s malo ružine vodice, posuti grubim kristalima šećera i prosušiti u pećnici još dvije minute.

Recept za pravi croissant danas i dalje ostaje strogo čuvana tajna, a upitno je i kako razlikovati original od kopije. Stoga se neću ni truditi ovdje iznositi pretpostavku. Rađe ću savjetovati da se ode do prve pekare i kupi gotov proizvod. Tako i ja postupim kada se zaželim ovog francuskog specijaliteta. No ono što vam mogu preporučiti i danas ovdje iznijeti kao višestruko isprobani i nebrojno puta hvaljeni recept, je recept za kipfl. Ovdje se također ne radi o originalnom receptu već o prilagođenoj varijanti.

FUSION PODRAVSKI KIPFL još znan i kao MARICIN KLIPIĆ (The Godmother`s Clip) ili ZLATINA KIFLA (The Grandmother`s Kipferl)

Potrebno: jedan kilogram oštrog brašna, jedna germa razmućena i nadošla na toplom mjestu u decilitru mlijeka sa žlicom šećera i žlicom brašna, 2 dcl ulja, 5 dcl mlakog mlijeka, žlica soli. Svi sastojci se stave u zdjelu i zamijesi glatko i mekano tijesto koje se onda ostavi počivati oko sat vremena na toplom mjestu. U čitavom procesu toplina je najvažnija!!! Dignuto tijesto premjestiti na radnu površinu i podijeliti u grudice veličine jajeta, size M. Grudice tijesta na pobrašnjenoj podlozi oblikovati u trokute valjkom, premazati ulje, saviti i oblikovati polumjesec. Slagati na pouljenu limenu tepsiju i ostaviti da se uzdižu. Kada postignu ciljanu veličinu premazati razmućenim žutanjkom i posuti krupnom soli, sezamom i ostalim pizdarijama koje idu pod zub. Peći u pećnici na 200 °C oko petnaest minuta, tj. dok ne bude golden brown.

DOBAR TEK i svaki feedback je dobrodošao…

Sopa de Pedra ili ti juha od kamena ili ti anegdota o jednoj zgodnoj dosjetki...

Ovog korizmenog petka eto jedan prigodan korizmeno, posni pa čak i recesijski recept koji uopće nije ni korizmeni, ni posni, ni recesijski J već samo zvuči bogički u nazivu, uz narodnu anegdotu, a sve skupa podrijetlom iz dalekog nam i zasigurno ovih dana toplijeg Portugala.

Riječ je o jednom posebnom receptu za kojeg sam čuo prije par godina od svoje Zvončice, a tada sam se dao u potragu za originalnim receptom. Radi se o receptu za juhu spravljenu od kamena ili ti kraće juhu od kamena (Sopa de Pedra) u nekim kulturama još poznatu i kao juha od čavla (Skandinavija) ili sjekire (Istočna Europa). Na prvi spomen ove juhe sam si i ja pomislio, koji vrag, kakav kamen, koja bedarija itd., no u stvari je to ispala jedna prilično zgodna anegdotica s još boljom poukom.

Priča započinje ovako: "Cierto día, llegó a un pueblo un hombre y pidió por las casas para comer, pero la gente le decía que no tenían nada para darle. Al ver que no conseguía su objetivo, cambió de estrategia." Daklem u slobodnom prijevodu, jednog lijepog toplog i sunčanog dana, u neko selo (točnije Almeirim) stigao je čovjek koji je idući od vrata do vrata žicao nešto jelo, no seljani su ga redom odbili uz izgovor da mu nemaju što dati. Shvativši da neće postići zacrtan cilj, odlučio je promijeniti strategiju… I tu u stvari čitava priča započinje, jednom briljantnom idejom koja će dokazati da su seljani punog , ajde dobro polupunog trbuha bili daleko kratkovidniji od domišljatog i učenog siromaha praznog. 

Osim u Portugalu postoji nekoliko sličnih inačica diljem nam lijepe naše Europe. U Mađarskoj i Francuskoj siromašan čovjek je zapravo vojnik na povratku iz napoleonskih ratova, u Skandinaviji je tipično lutalica, dok originalna i najpoznatija portugalska verzija govori o franjevcu fratru na hodočašću.

Stigavši tako naš za ove prigode prozvani fratar Franjo u Almeirim, 80-tak km od Lisabona na obali rijeke Tejo, odlučio je pokucati na par vrata i potražiti nešto za jelo. Nakon što ga je pola malog i samog po sebi izgladnjelog sela odbilo, ne gubeći vrijeme Franjo izvadi iz skuta mali bijeli obli kamenčić dobro promisli, nasmije se smislivši novu strategiju i krene put druge kuće. Nakon nove odbijenice ispruži dlan i zavapi: "Mislim da ću onda skuhati juhu od kamena", a seljaka zamoli da mu barem posudi lonac s vodom i mjesto uz vatru. Sav u čudu seljan mu dade traženo i s krajnje znatiželjni m izrazom lica sjedne pored Franje u iščekivanju krajnjeg rezultata. Nakon što je voda uzavrijela, Franjo reče: "Pa bila bi boljeg okusa kad bi bila malo masnija", seljan mu na to dade malo masti. Kuša Franjo opet ovaj puta uz komentar: "Hum, trebala bi malo soli", znatiželjan seljan u iščekivanju bez razmišljanja dade Franji malo soli. Kako mu je seljan dao soli tako je Franjo odmah dodao: "Zamisli samo kako bi bila ukusna kad bi dodali malo graha". Do sada se znatiželjnom društvu uz vatru pridružila i gđa seljan, također znatiželjna doda grah bez zadrške.  Kada je grah bio kuhan, reče Franjo: "Malo zelja bi sada stvarno napravilo čudo." Kroz neko vrijeme, kada su seljan i gospođa seljan već oko vatre cupkali nervozni od iščekivanja , promrmlja: "Možda da dodamo malo te tvoje dimljene kobase", uz negodovanje seljan mu donese kobasu, a Franjo ga blagoslovi za svu njegovu dobrotu (see the pattern here!?). Ubrzo zatraži i malo svinjetine, seljan prigovori, ali su ga ugodne arome koje su se sada širile iz lonca omamile i donese zatraženo meso (i upropasti naš korizmeni ručak J). Kada juha bi zgotovljena fratar Franjo izvadi komad kruha i žlicu iz skuta, skine lonac sa vatre, nagne se nad njega i počne jesti polako i s užitkom. Seljan i gđa seljan gledali su ga u čudu kako je smlatio čitav lonac, a tek tada gđa seljan ga upita: "A što je s kamenom, njega nećeš pojesti? ", na što Franjo odgovori: "Kamen ću sada oprati i ostaviti ga za sljedeći puta J"

Restorani u okolici Almeirima i danas navodno poslužuju juhu od kamena kao lokalni specijalitet, trudeći se biti što originalniji u receptu. Ostaje za provjeriti na nekom od mojim budućih skitnja. Do tada možemo doma isprobati skuhati juhu od kamena prema dobivenom tajnom receptu. Juha dakle prema gore viđenom nije ni posna ni recesijska već je divno mesna i raznolika te bogata aromom.

Prema originalnom tajnom receptu za juhu za 8 osoba će nam trebati (kažem nam jer i ja ću je sada isprobati prvi puta): 400 g kuhanog crvenog graha s litrom tekućine od kuhanja, jedno svinjsko uho, jedna domaća dimljena kobasa, jedna domaća dimljena krvavica, ako išta slično kod nas uopće postoji, ako ne put pod noge u Bonkulovića i tražit portugalsku kobasu pod nazivom Morcela, 150 g masnijeg špeka, 750 g na kockice nasjeckanog krumpira, pola ručno natrgane glavice zelja, 2 isjeckana luka, 2 isjeckana češnja češnjaka, 1 list lovora, stručak korijandera, sol i papar. Postupak je slijedeći: skuhani grah staviti dalje kuhati u litru vode zajedno s nasjeckanim uhom svinje, kobasama, slaninom, lukom, češnjakom i listom lovora te začiniti solju i paprom. Tokom kuhanja dodavati konstantno vodu, a juha mora čitavo vrijeme kipjeti. Kada je meso gotovo kuhano, za što će biti potrebno četrdesetak minuta dodati na kockice narezan krumpir, natrgano zelje i isjeckani korijander. Skuhati krumpir i sve maknuti s vatre. Juha se poslužuje tako da se svo meso iz juhe prethodno nasjecka i stavi zajedno s kamenom u zdjelu za posluživanje, a na sve se doda ostatak juhe.

DOBAR TEK i očekujem feedback…

Kako zadiviti jednostavnim kineskim dumplingom...

Jučer isprobano i usavršeno...

Kvaka je u tome da je ovo jedan vrlo jednostavan recept koji je inicijalno gledano dosta zajeban za napravit jer iziskuje vremena i nešto spretnosti. No količina je dovoljna da taj jednokratni trud prate salve hvale još barem naredna dva ručka, all thanks to our friend freezer.

Moja varijanta ovog specijaliteta koristi vrlo jednostavne sastojke dostupne na svakom čošku, tj. svakom čošku koji sadrži dućan. Da ne duljim, sastojci za tijesto su: oštro brašno i kipuća voda. S tijestom cijela priča i započinje, mazohisti ga mogu raditi ručno, a oni napredniji mogu koristiti kuhinjski robot (don´t have a kitchen robot :o, get out and get one, it will make your kitchen fabulous :D) Količina tijesta dovoljna je za stotinjak dumplinga, ako ti se za početak čini previše, slobodno prepolovi! Izradit ćeš ga od 4 šalice brašna i šalice i pol kipuće vode!!! Izrađeno tijesto treba pustiti da odstoji na toplom zamotano u prozirnu foliju barem pola sata, ali ne dulje od dva jer će se ohladiti i biti izrazito hirovito za baratanje. Dok tijesto odmara može se početi pripremati punjenje. Za to će ti trebati glavica kineskog zelja, stručak mladog luka, 4 češnja češnjaka, mljevena svinjetina, sol, papar i đumbir (mljeveni ili friško ribani). Povrće oprati i narezati na sitno koristeći gore kod tijesta dva spomenuta načina, ručno ili automatizirano. Povrću dodati, tak oku za milo mljevene svinjetine. Količina mesa ovisiti o osobnom ukusu, iako se o ukusima ne raspravlja čisto radi mjere, moja je četrdesetak deka, ja volim malo mesnatije :) Mješavinu mesa i povrća začiniti solju, friško mljevenim paprom i žlicom mljevenog đumbira, ako koristiš friški treba naribati dva do četiri centimetra.

Kada tijesto odstoji, podijeliti ga na dva dijela, prvi razvaljati čim čim tanje tim tim bolje, drugi ostaviti u foliji da se ne suši. Razvaljano tijesto izrezivati u krugove, rub svakog kruga navlažiti vodom, u sredinu staviti žličicu nadjeva i preklopiti. Rub preklopljenog kruga nacigati onak kak ti se čini da bi dumpling trebao izgledati. Oblik nije zadan, ovisi o osobnoj kreativnosti. Ponoviti postupak za ostatak tijesta još stotinjak puta, čitavo vrijeme misliti na krajnji rezultat, stotinu tih divota u freezeru :D

Kada završi faza pripreme, slijedi faza kada se dumplinzi dalje ili peku/kuhanju ili se zamrzavaju. Ako zamrzavaš, treba ih zamrznuti pojedinačno, a tek kada su smrznuti se spremaju u đuture, inače si đabe valjao ranije :) Dumplinzi koji idu odmah na stol pripremaju se na sljedeći način: u tavi dobro zagrijati dvije žlice biljnog ulja (kikiriki idealan), u jednom sloju posložiti dumplinge i zapeći ih s jedne strane 2-4 minute, trebaju biti golden-brown. Zapečene podliti s dcl, dcl i pol vode ovisno o veličini tavice (veličina narafski diktira i količinu zapečenih dumplinga). All in all, u tavici bi trebalo biti NE više od pol cm vode, poklopiti smanjiti vatru i kuhati 5-7 minuta tj. dok se tekućina ne upije i počne ponovno prženje. Dobivene divote poslužiti tople, posute sjeckanim mladim lukom uz umak koji se napravi tako da se zakuha i reducira 1/2 dcl soja umaka, dcl alkoholnog octa (bolji rižin) i pola žličice češnjaka u granulama.

Gotovu sliku nemam jer smo smazali sve prije nego sam upalio fotić. No ima ih još u freezeru pa će biti i slika :)))

DOBAR TEK i čekam feedback...